Novi Zagreb - Sasvim nevezanom temom, a vječnom dvojbom i
prosudbom koja nije na nama- koji invaliditet je težak, s kojim se da živjeti,
a za koga bolje da se nije rodio (bolje za koga? Osobu? Sustav? Njegove roditelje?
Skrbnike?) razgovaram jutros s kolegicom. Moja kolegica je komentirala: “S
djetetom koje ima gluhosljepoću bih se znala nositi. Njih se može osposobiti za
samostalan život.” A poslije toga su mi dolazili korisnici na individualna
razgovore.
Jedan bračni par, oba gluhoslijepa, jedno
potpuna gluhosljepoća, jedno ne čuje ali nešto malo vidi. Kreću se uvijek
skupa. Nisam nikad doživjela da sam jednog vidjela samog na nekoj aktivnosti.
Ali, nisu sijamski blizanci pa iako me samo jedan trebao, došli su skupa a
drugi je ostao sjediti za stolom dok sam rješavala s onim partnerom koji me
trebao. Drugi partner za stolom, potpuna gluhosljepoća, sjedi, čeka. Nitko mu
se ne obraća, ne dotiče ga. On je poznat da komunicira samo sa svojim parom. A
mogao bi s nama koji znamo znakovni. Niti mi više pitamo niti on pokazuje želju
za komunikaciju s nama. Sjedi i čeka, mirno, sat vremena. Nije bilo ni propuha
tada, niti je bilo važno je li sto ljudi oko nas, jedan ili ni jedan. Možda je
samo zamirisao burek prevoditeljice na pauzi. I vrijeme teče mirno pored tog
stolca na kojem sjedi…. Što on može sam? Kako se snalazi doma? Sjedi li i dalje
na svome stolcu ili ipak guli krumpir, brije se, i posprema krevet za sobom? Što
njegove ruke rade?
Dugi korisnik, gluh cijeli život, a vid ga
je počeo napuštati unazad nekoliko godina. Progresivno. Ljut je na sustav. Oni
mu ne pomažu. Točno određena stvar ga muči. Već 4 godine rješava stvar s
MUP-om? Može li doista sam ili nije ni svjestan koliko informacija propušta
niti koliko povezujućih radnji nije polovio?
Kaže ide sam, sve može sam. Koliko njegove
ruke jasno govore?
Pa onda moji umjetnici. Tu si dopuštam da
se može pod utjecajem umjetničke slobode svašta progurati. Dvojica su. Ja sam
jedna. Dok govorim jednom, drugi kraj nas čeka. Okrenem se drugom, a prvi me
tapše da uspostavimo kontakt rukama. Onda jednom kažem sjedi i čekaj. Drugom
objašnjavam svoju zamisao. Razgovaram, puštam ga da radi. Prođe tako desetak
minuta. Prvom se obraćam, prolazimo isti postupak. Onda jedan maše kroz zrak,
traži nešto…prvo trebam shvatiti što (onaj neki alatić za obradu gline) dodaj,
prati i čekaj kad opet počne znakovati. Jer ako si mu okrenuta leđima na samo
pola metra od sebe. On ne zna gdje si, ti ne znaš da ti govori. Potom se
prepuštaju kreativnoj slobodi. Jedan je dosljedno pratio moje upute i napravio
3 jednaka oblika, mada vrlo jednostavna. Očekivala sam više od nekoga tko može
više. A da li ipak svođenje vida na sljepoću izaziva
strah u kreativnom izražavanju?! Drugi je napravio ono što je bilo točno tako
zamišljeno, ono što mi se svidjelo, ali samo jedan primjerak. Uputa je bila
tri. Ma kakvi. Odbija me. Pa čak kad figuru pokušava postaviti u stajaći
položaj, a ona puca i savija se, prvi put ga do sada čujem kako koristi glas.
Frustriran ako nije gledan taj isti čas, a rukama pridržava figuru da se ne
skljoka, izgovara: “vode!” pa zatim vodom zaglađuje glinu i sanira pukotine.
Ispod njegovih ruku nastaje prekrasna figura. Stilizirana, ali jasna. Njegove
ruke to mogu.
